U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg. Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio. Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.